Srijeda, 13 Siječanj 2021 06:07

Ustavni sud odobrio nelegalnom tzv. Stožeru kršenje Ustava i diktatorske ovlasti

Author      hr:User:Suradnik13      https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/deed.en   Author hr:User:Suradnik13 https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/deed.en

Ustavni sud odobrio nelegalnom tzv. Stožeru kršenje Ustava i diktatorske ovlasti

Odluka iz ožujka 2020. koja je pravno zacementirala i dala lažni legitimitet za uvođenje diktature u RH i vršenje terora nad njezinim građanima na neodređeno vrijeme

 

U 3.mj. 2020. god., svijet je zadesio događaj bez presedana u povijesti, raspad liberalno demokratskih sustava u čitavom svijetu pod lažnim opravdanjem borbe protiv lažne pandemije koronavirusa.
Ovdje se neću baviti svjetskim aspektima koronakrize, nego isključivo presudom Ustavnog suda RH kojom je odobrena zavedena diktatura i eklatantno kršenje duha i slova Ustava.

Jedino javno glasilo koje je objavilo obrazloženje sramotne presude jest Anadolu Agency, turski internetski portal koji u svojim objavama pokriva i područje Balkana, te ga se može čitati i na hrvatskom jeziku. Poveznicu na izvorni članak možete otvoriti OVDJE.

Obrazloženje je objavio predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, pa ne bi bilo suvišno napisati i pokoju riječ o dotičnom gospodinu.
Spomenuti je gospodin svoje sudačko znanje klesao u komunističkoj Jugoslaviji, gdje je bio sudac Općinskog suda u Zagrebu. Nakon toga je zaposlen u Ministarstvu pravosuđa RH, gdje se, a kako drukčije nego isključivo svojim društveno korisnim marljivim radom i zalaganjem uspinje po hijerarhijskoj ljestvici sve do položaja zamjenika ministra u HDZ-ovoj vladi, a od 1995. do 1998. god. bio je ministar pravosuđa, nakon čega je uspio postati i ravnatelj tajne službe HIS, koju ubrzo napušta nakon poraza HDZ-a na parlamentarnim izborima.
Predsjednik Ustavnog suda postaje 2016. god., što je sasvim razumljivo s obzirom na praksu postavljanja isluženih partijskih kadrova u Ustavni sud i njegovu dotadašnju karijeru.

U sramotnoj presudi, 3 od 13 sudaca su glasovali protiv takve presude, što nije bilo dovoljno za njeno rušenje, pri čemu su troje sudaca koji su glasovali protiv iznijeli oštro izvojeno mišljenje u kojem su argumentirano izložili svoje neslaganje presudom, dočim je “obrazloženje” predsjednika suda tragikomično i nedostojno ne samo pravnika, nego i punoljetnog poslovno sposobnog građanina. Zgodno je spomenuti i činjernicu da je 10 od 13 sudaca koji su glasovali za dotičnu presudu u Ustavni sud postavio HDZ, inače stranka koju su čak i ti i takvi hrvatski sudovi u sudskoj presudi okvalificirali kao kriminalnu organizaciju, što ona svakako i jest.

Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović u obrazloženju presude navodi kako je tzv. Stožer stručno tijelo koje spada u tijela izvršne vlasti. Ova izjava je svakako netočna zbog samog sastava Stožera čiji je šef ministar policije, dok među većinom članstva ima ponajmanje pripadnika “struke”, a i predstavnici same izvršne vlasti, poput ministra zdravstva Vilija Beroša koji uopće nije član tzv. Stožera, kao i predsjednik Vlade Andrej Plenković otvoreno su izjavili da se radi o političkom tijelu.
Isto tako, činjenica da se u praksi radi o tijelu izvršne vlasti ne mijenja drugu činjenicu, a to je da je samo postojanje takvog tijela neustavno, te da jedini prijenos zakonodavnih ovlasti na izvršnu vlast, i to na rok od najviše godinu dana, Ustav predviđa u čl. 88., po kojem navedene ovlasti Sabor može prenijeti isključivo na Vladu RH, a ne ni na kakav “Stožer”, te se isto tako u istome članku jasno navodi da se takve ovlasti ne mogu prenijeti na odlučivanje o pitanjima koja se odnose na razradu Ustavom zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, što su nesumnjivo područja u koja se tzv. Stožer u svojim odlukama upliće.

Nadalje, predsjednik suda izjavljuje kako “mjere Stožera imaju isti cilj, sprečavanje širenja pandemije i zaštitu zdravlja, i stoga je neupitna njihova validnost”. Kao prvo, nije moguće nedvojbeno utvrditi da se radi o “cilju” tzv. mjera, nego samo o njihovom navodnom cilju, a navodni cilj tih neustavnih restrikcija uopće nije nešto čime bi se sud po svom djelokrugu rada uopće trebao baviti jer navodni ciljevi političara uopće ne spadaju u sferu prava, nego u sferu špekulacije, nagađanja, čitanja misli ili izmišljanja. Kao drugo, zadaća suda je isključivo utvrđivanje činjenica, konkretno sprječavaju li restrikcije doista širenje pandemije i štite li zdravlje i pod kakvim točno uvjetima, odnosno s kojom cijenom, ili još konkretnije, krše li se restrikcijama i neki drugi pravni principi, poput osobne slobode, prava na kretanje, prava na rad, na fizički integritet, pravne utemeljenosti kazni ili načela razmjernosti u svakom pojedinom slučaju, kao što i piše u Ustavu. Jer sukladno pravnoj logici gospodina Šeparovića, a ovdje ću koristiti jaku tezu kako bih bolje ilustrirao poantu, i kad bi tzv. Stožer jednog dana recimo odlučio da zbog zaštite građana od sifilisa sve Židove treba internirati u sabirne logore, to bi se na upravo identičan način moglo opravdati izjavom kako ta mjera Stožera ima za cilj sprječavanje širenja sifilisa i zaštitu zdravlja, te kako je stoga neupitna njena validnost, što je blago rečeno zastrašujuće. A Stožer doista ima pravne ovlasti da radi upravo to, i Ustavni sud je taj koji mu je ovakvom presudom te ovlasti predao.

U nastavku izjave predsjednik suda kaže kako je “Ustavni sud odlučio da se donošenjem zakona sa svrhom sprječavanja i širenja zaraznih bolesti propisuju mjere kojima se ograničavaju neka prava i slobode, a Hrvatski sabor postupao je u skladu sa svojim ovlastima”. Hrvatski sabor je svakako postupio u skladu sa svojim ovlastima kod donošenja zakona, no na Ustavnom sudu je da procijeni je li zakon u skladu s Ustavom ili nije. Dio mjera je svakako nezakonit, a to su one odluke tzv. Stožera koje se ne temelje na zakonu, jer odluke mogu biti legalne samo ukoliko u praksi određuju način kako će se primjenjivati neki zakon, odnosno članak zakona, te ne smiju izlaziti izvan zakonom definiranih okvira, što svakako velikim dijelom nije bio slučaj. Što se tiče dijela s ograničavanjem nekih prava i sloboda, predsjednik suda otvoreno navodi kako se kršio Ustav, za što je nemušto opravdanje naveo u već analiziranoj rečenici iz izjave koja je prethodila ovoj. No, kad već nije predsjednik Ustvanog suda, političari vladajuće partije su se, i to u barem jednoj prigodi pozvali na članak 16. Ustava koji dozvoljava ograničenja nekih prava i sloboda, no u istom tom članku u 2. stavku se jasno navodi kako se kod takvog ograničavanja mora poštivati načelo razmjernosti opasnosti koja se želi otkloniti u odnosu na samo postupanje, i to u svakom pojedinom slučaju, što nikako nije bio slučaj.

Što se tiče tzv. “samoizolacije”, orvelijanskog novogovora za prisilnu izolaciju, odnosno kućni pritvor bez sudske presude, a u praksi i bez sudskog rješenja ili čak bez bilo kakvog liječničkog ili drugog službenog dokumenta, “Ustavni sud je ustvrdio neosporno da odluka samoizolacije predstavlja ograničenje slobode i prava na slobodu kretanja, no budući da je mjera samoizolacije propisana Zakonom o zaštiti pučanstva, Ustavni sud je ustvrdio da mjera propisana od Stožera također nije ustavno sporna”, kazao je Šeparović. Dakle, dokle god se kršenje Ustava propisuje zakonom, može se propisati bilo što, može se recimo izglasati pripajanje Hrvatske Velikoj Srbiji, može se izglasati vješanje sudaca Ustavnog suda na glavnom zagrebačkom trgu na dizalicama u iranskom stilu, bacanje istih krokodilima ili pak ucjenjivanje hrvatskih građana da si daju ubrizgati neprovjerene opasne supstance u organizam- ovo zadnje se ionako već čini, dok je ostalo navedeno legalna opcija prema mišljenju i pravnoj logici koju zastupa predsjednik Ustavnog suda po kojoj je sve navedeno u skladu s Ustavom, dokle god to izglasa saborska većina.

“Zaštitne maske predstavljaju nužnu mjeru za zaštitu građana, istaknuo je predsjednik Ustavnog suda Šeparović te dodao kako je ova epidemiološka mjera propisana u svrhu zaštite zdravlja građana”, prenosi Anadolu Agency. I ovdje se ponavljaju navodi o navodnoj “svrsi” mjere koja se naziva epidemiološkom, iako je sve relevantne epidemiološke studije pobijaju, pored toga što dotična prisilna mjera pobija i principe iz samog Ustava koje sam već ranije naveo, no ništa od toga predsjednika Ustavnog suda ne zanima.

“Postoji obaveza države da poduzme nužne mjere za zaštitu života i zdravlja građana tijekom pandemije i u takvim uvjetima opći interes ima prevagu nad pojedinačnim pravima građana. Stajališta pojedinaca da ne nose maske ne mogu se okarakterizirati kao pravo na izbor jer ugrožavaju druge građane i njihovo pravo na zaštitu života i zdravlja”, pojasnio je Šeparović, a prenijela Anadolu Agency. Dakle, ovdje predsjednik suda sasvim otvoreno pokazuje svoje, u bivšem totalitarnom režimu brižno njegovano poimanje općeg i pojedinačnog interesa, pri čemu opći interes, u duhu totalitarizma, lažno predstavlja kao nešto više od pukog zbroja pojedinačnih interesa. Osim što je epidemiološki potvrđeno da maske uopće ne štite od širenja virusa, nošenje istih kao “strategija borbe” je i u neskladu sa samom prirodom širenja i načinima suzbijanja virusnih oboljenja, pri čemu je bitno širenje zaraze kroz populaciju kao metode stvaranja kolektivnog imuniteta (i to načelno što brže radi bržeg nestanka oboljenja), pored opće orijentacije na jačanje imunološkog sustava.
Isto tako se spominje fiktivni “opći interes”, koji bi se vrlo lako mogao zamijeniti sintagmom poput “ugrožavanja pojedinačnih prava drugih građana”, no to nikako ne bi bilo u duhu totalitarizma niti misaonog sklopa gospodina Šeparovića.
Sve to je dovoljno za opovrgnuti navode iz ove presude, no želio bih dodati da u doista slobodnom društvu i u duhu liberalnog Ustava, svaki čovjek odgovara za sebe, pa tako u situaciji pojave virusa koji se širi slobodno aerosolom kroz populaciju bez mogućnosti zaustavljanja njegovog širenja uz izbjegavanje dodatne štete koju bi ti pokušaji izazvali različitim oblicima prisile, odnosno restrikcija, pojedinci koji doista žele “potpunu zaštitu” uvijek imaju mogućnost sami primijeniti na samima sebi ono što je država prisilom nametala i nameće svim građanima, a to su razne restrikcije kretanja, rada, tzv. socijalna izolacija i sl., koje su se u praksi pokazale štetnima po ljudsko zdravlje, slobodu i gospodarstvo.

No ipak, jednu je odluku tzv. Stožera Ustavni sud osporio, a to je odluka koja je “padala” na Ustavnom sudu više puta, ona o zabrani rada nedjeljom. Zanimljivo je da to uopće nije bila odluka na čiju se ustavnost itko službeno i požalio, te stoga nitko, odnosno konkretno trgovci, neće moći niti tražiti odštetu od države zbog privremene zabrane rada nedjeljom.
Ustavni sud je obrazložio odluku navodom da ta odluka tzv. Stožera nije bila svrhovita jer je najveći promet u dućanima bio ostvarivan petkom, a ne nedjeljom, potvrđujući time sav besmisao hrvatskog tzv. pravnog sustava, s obzirom na to da bi po odluci Ustavnog suda vladajuća većina mogla slobodno izglasati zabranu rada petkom. Naime, opće je poznato da kupci, nakon što im se zabrani kupnja na određeni dan, ne kupuju robu neki drugi dan umjesto na dan na koji im je kupnja zabranjena, kao i to da se širenje zaraze ne odvija drugim danima u tjednu, ili se ipak odvija, ali je država ta, a ne sami ljudi svatko za sebe, koja je najpozvanija za određivanje ravnoteže između pregoleme opasnosti od zaraze i slobode odlaska u dućan, te da je cilj restrikcija taj da se zaraza širi sporije, jer je iz aspekta države sasvim opravdano da se zaraza širi što sporije, čime je potrebno i duže vremena da se dosegne kolektivni imunitet, čime pak država ne gubi opravdanje, makar i lažno, za uvođenje raznih suludih totalitarnih restrikcija i za iživljavanje nad vlastitim stanovnicima, i to “za njihovo vlastito dobro”.

Ante Kljaković

Pročitano 163 puta